MOTOVUNSKA ŠUMA
Akt o proglašenju – Rješenje br. 265/1-1963.,MH/MZ; 75/3-1964, MH/MZ
Površina (ha): 275
Grad/općina – Motovun, Oprtalj
Prirodni fenomen: Posljednje sačuvana nizinska poplavna mediteranska autohtona šuma hrasta lužnjaka (Quercus robur L.), poljskog jasena (Fraxinus angustifolia L.) i brijesta (Ulmus minor L.) – longoza; vrijedan prirodno-znanstveni, gospodarski i kulturno-povijesni i turističko-rekreativni lokalitet.
Motovunska šuma predstavlja posljednji ostatak autohtonih nizinskih poplavnih šuma zvanih «longoze» u riječnim dolinama mediteranskog i pontskog primorja. Danas postoje samo tri nalazišta takve šume, a to su: šuma Komčija u bugarskom crnomorskom primorju, ostaci šume skadarskog hrasta lužnjaka, te motovunska šuma u dolini Mirne i njene pritoke Butonege. Ovih je šuma nekoć bilo u području Mediterana: u dolinama Neretve, Poa, Rhone i sl. ali su uglavnom one krčene i pretvorene u poljoprivredne površine. Ova šuma predstavlja paraklimatsku fitocenozu u zoni klimatskog vegetacijskog područja hrasta medunca (Quercus pubescens Willd.) i bijelog graba (Carpinus orientalis Mill.) – Carpinetum orientalis adriaticum, a opisana je ekološki i fitocenološki istražena kao primorska šuma hrasta lužnjaka s običnim grabom –Querco rubori– Carpinetum betuli submediterraneum Bert. Tlo je epiglejno mineralno karibonatno, razvijeno na aluvijalnom nanosu Mirne i Butonege. U Motovunskoj šumi dominira hrast lužnjak (Quercus rubor), poljski jasen (Fraxinus angustifolia), primorski brijest (Ulmus minor). U ovoj šumi jače su zastupljene drvenaste penjačice: loza (Vitis vinifera ssp. Sylvestris), pavit (Clematis sp.) bršljan (Hedera helix) i hmelj (Humulus lupinus), dok u sloju prizemnog rašća dominiraju higrofilne vrste.
POVIJEST
U doba Venecije, Motovunska je šuma bila zaštićena strogim odredbama o šumskom rodu (Bosco di S.Marco). Kasnije, za vrijeme Austrougaske monarhije, ona je rezervat za opskrbu brodogradnje građevinskim materijalom. Na površini od 2800 jutara posebno se gospodarilo kako bi se dobili određeni brodograđevni sortimenati. Smatrala se «biserom» mornarice. Još je Venecija dala iskopati velike odvodne kanale koji su odvodili vodu za velikih poplava, ali su se oni kasnije zapustili. Šuma je devastirana u vrijeme francuske uprave (1793 - 1813) kada je posječena četvrtina donje Motovunske šume, a kanali su potpuno zapušteni. Kasnije, nakon 1817. godine kada je Austrija ukinula Mornarički rezervat-šumu, došlo je do daljnje devastacije sječom šume, ali i sušenja šume zbog neodržavanja kanalne mreže. Tek se 1844. godine ponovno obnavlja kanalska mreža i regulira odvodnja viška vode.
Motovunska šuma je također u posljednjih pedeset godina doživjela značajne promjene. Uslijed holandske bolesti gotovo je nestao brijest. Primijećena je pojava sušenja hrasta i poljskog jasena nakon izgradnje nove ceste, reguliranja korita Mirne te izgradnjom akumulacije u dolini Botonege. Uslijed stagniranja površinskih voda koje ne mogu otjecati dolazi do zamočvarenja tla (zaobalne vode).
MJERE ZAŠTITE (Iz Rješenja): U odjelima 1, 2, osim odsjeka 2a, odjelima 3 i 4, osim odsjecima 4a i 4b Motovunske šume konverzija postojećih hrastovih šuma ne smije se vršiti, a dozvoljava se samo stablimično gospodarenje i sanitarne sječe prema gospodarstvenoj osnovi uz prethodnu suglasnost ovog Zavoda. Odsjek 4f kao ogledni treba zadržati u strogo prirodnom obliku, te se u njemu ne smije vršiti nikakva sječa. U spomenutim odjelima Motovunske šume – uz naznačene iznimke – zabranjen je bilo kakav zahvat bez prethode dozvole ovog Zavoda osim sakupljanje tartufa na uobičajeni način. U odsjecima 2a i 4a može se vršiti šumsko gospodarenje prema gospodarstvenoj osnovi s time, da se nakon sječe kanadske topole izvrši konverzacija iste u visoku hrastovu šumu, a u odsjeku 4b močvarni taksodij se može i dalje uzgajati i njegovati iz eksperimentalnih razloga.
